Hoće li Volksphobie presuditi referendumskoj praksi u Hrvatskoj?
Ovih se dana naizgled ostvaruju arhetipski strahovi liberala: kad masama daš da donose političke odluke, nastaje politička regresija i kršenje temeljnih ljudskih prava.
Prvi slabašni koraci Hrvatske prema direktno demokratskom odlučivanju tako potpiruju duboko ukorijenjeni elitni zazor od naroda, lijepo uhvaćen u njemačkom terminu Volksphobie. Pojam se inicijalno veže uz nastanak njemačkog Ustava nakon Drugog svjetskog rata, čije su mnoge odredbe odražavale nepovjerenje prema narodu. Theodor Heuss, predsjednik Savezne Republike Njemačke u to vrijeme, tako je usporedio narod s podivljalim psom od kojeg je državu potrebno zaštititi, a direktnu demokraciju okarakterizirao kao "premiju za demagoge"[i].
Radi se o elitističkom poimanju demokracije koje smatra da davanje širokih mogućnosti političke participacije narodu vodi u propast jer su neuki građani u stanju izglasati svakojake iracionalne odluke, pa u krajnjoj instanci djelovati i protiv vlastitog
interesa. Nasuprot široko uvriježenom mišljenju kako referendum U ime obitelji i inicijativa Stožera o korištenju manjinskih jezika potvrđuju liberalnu tezu da upravljanje zemljom treba prepustiti stručnjacima, smatram kako su ovi događaji nenamjeravana posljedica navedene Volksphobie, od koje pate sve dosadašnje hrvatske vlade.
Liberalna je politička teorija pronašla mnoge razloge u prilog predstavničkim institucijama, a protiv direktno demokratskih. No, neupitno je da je suvremeno doba obilježeno slabljenjem mehanizama političkog predstavljanja, koji se odražava u padu povjerenja u političke institucije, padu izlaznosti na izbore, te padu članstva u strankama. Predstavnička demokracija je u krizi diljem Europe, a isti trend vidimo i u Hrvatskoj, gdje je od parlamentarnih izbora 2007. do 2011.broj nepredstavljenih birača porastao s 7,6 posto na 18,5 posto[ii]. Značajni udjel nepredstavljenih birača ukazuje na slabo funkcioniranje predstavničkog mehanizma, budući su to građani koji izlaze na izbore da bi svoje glasove dali strankama koje ne uspijevaju preći izborni prag. Nadalje, izborna participacija u Hrvatskoj, kao pouzdan pokazatelj legitimnosti političkih institucija, pokazuje postojan pad[iii].
Istovremeno, kriza predstavničke demokracije praćena je sve širim korištenjem direktno demokratskih instrumenata. U periodu od 1960. do 2003. godine u svim zemljama članicama Vijeća Europe (njih 49) građani su sudjelovali u 628 referenduma na nacionalnoj razini[iv]. S obzirom da europske države imaju sve više iskustva s direktnom demokracijom, teze liberalne političke teorije danas možemo podvrgnuti empirijskoj provjeri. To bi nam pak trebalo pomoći odlučiti je li odgovor na krizu predstavničkih institucija - više demokracije, ili manje.
Političke elite gotovo jednoglasno zagovaraju manje demokracije, odnosno učvršćivanje predstavničkih institucija i izbjegavanje direktno demokratskih. U dugoj tradiciji liberalne političke misli formulirani su mnogi razlozi za takav stav: građani biraju već time što se redovito održavaju izbori za predstavničke institucije, za vođenje države potrebna su stručna znanja, direktna demokracija je nepoželjna jer nije moguće osigurati potrebne procese deliberacije, građani su neinformirani za donošenje odluka, izlaganje političkog odlučivanja popularnim većinama potkopava predstavničke institucije, itd.[v] Svi su ovi normativni prigovori direktno demokratskim instrumentima doživjeli empirijske kritike, no ja ću izdvojiti dva koja mi se čine najvažnija: stručnost elita i neukost građana.
Za empirijske procjene uloge elita i kompetentnosti građana korisno je iskustvo Švicarske, gdje se održava više od polovice svih referenduma koji se odvijaju u Europi[vi]. Prvo, da umirimo nosioce predstavničkih funkcija, švicarsko iskustvo pokazuje da ekstenzivno korištenje referenduma (Švicarci prosječno glasuju na 8 referenduma godišnje) ne umanjuje ulogu elita i predstavničkih institucija u procesu odlučivanja[vii]. Naprotiv, ishodi referenduma u najvećoj mjeri ovise o pozicijama koje političke stranke i vlada formuliraju tijekom javne rasprave. Ukoliko postoji podijeljenost unutar vladajuće većine u parlamentu, ishod može biti suprotan preporuci vlade, no u gotovo 80 posto slučajeva vladina pozicija na referendumu određuje i ishod referenduma.
Drugo, referendumska praksa u Švicarskoj pokazuje da su glasači sposobni donositi kompetentne odluke, koje temelje najvećim dijelom na kvaliteti javne rasprave i pozicijama koje zauzimaju političke stranke. Suprotno pretpostavci da društva prvo moraju oblikovati prosvijećene građane s "ispravnom" političkom kulturom, pa im onda dati u ruke alate direktnog odlučivanja, švicarsko iskustvo pokazuje da upravo direktno demokratska praksa, dakle stvarno uključivanje građana u politički proces, razvija političku kulturu koja počiva na adekvatnoj informiranosti, javnoj deliberaciji i građanskoj participaciji[viii]. Ukratko - umjesto da folirantski iščekujemo politički prosvijećenog građanina, širenjem prakse direktno-demokratskog odlučivanja takvog građana polako stvaramo.
Čitatelja koji ostaje skeptičan jer misli da švicarsko iskustvo nije primjenjivo na Hrvatsku podsjećam da je uspoređivanje švicarske kulture s hrvatskom ovdje nevažno - presudno je kako je uređena institucija referenduma. Završavam kratkim poukama za Hrvatsku, jer se glavnim elementima reguliranja referendumske prakse bavim u sljedećem nastavku. Prvo, iznimno visok prag za izazivanje građanskog referenduma u Hrvatskoj (10 posto birača u 15 dana, za razliku od Švicarske - 2,16 posto birača u 18 mjeseci) vođen je namjerom da u praksi potpuno onemogući građanske referendume - jasan iskaz Volksphobie. No, umjesto toga, doveo je do situacije gdje je uspjeh građanskog referenduma moguć jedino uz oslanjanje na institucionalnog aktera sa snažnom infrastrukturom - poput Crkve ili sindikata. Ovakvu dramatično neravnopravnu utakmicu dodatno otežava odsustvo regulacije financiranja kampanje za građanski referendum. Zajedno ova dva elementa su učinili građanski referendum u Hrvatskoj ne mehanizmom građanske participacije, nego poligonom financijski moćnih, velikih organizacija. Treće, referendumska praksa mora uključivati pravila deliberacije, koja u Hrvatskoj također potpuno izostaju. Rezultat je laka instrumentalizacija referenduma s ciljem polarizacije građana, koja ne govori gotovo ništa o našim sugrađanima, ali puno o našoj eliti.
[i] von Arnim, H.H. (2010). Pro und Contra', Alle Macht dem Volk: Demokratisches Allheilmittel für bessere Politik. Hambacher Disput. Dostupno na: http://www.politische-bildung-rlp.de/fileadmin/download_neu/publikationen_2011/alle_macht.pdf
[ii] Čular, G. (2013). Političko predstavništvo u Hrvatskoj: predstoji li korjenita promjena stanačkog sustava?. Političke analize, br. 13
[iii] Ibid.
[iv]Schmitter i Trechsel (2004).
[v]Budge, I. (2008). Democracy and Direct Democracy. The Oxford Handbook of Political Institutions
[vi]Schmitter i Trechsel (2004).
[vii] Kriesi, H. (2005). Direct Democratic Choice: The Swiss Experience. Lexinton Books
[viii] Ibid.
Danijela Dolenec, H-Alterova nova redovita komentatorica, zaposlena je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti. Osim toga, koordinira rad Grupe 22, progresivne zeleno-lijeve organizacije posvećene razvoju alternativnih modela društveno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava za 22. stoljeće. Neki njeni noviji radovi su We Need to Change, studija o održivom razvoju u Hrvatskoj (2012), te Democratic Institutions and Authoritarian Rule in Southeast Europe, monografija o izazovima demokraciji u našoj regiji (2013). (op. ur.)
